On je oduvijek bio pametan i zgodan dečko. Jedan od onih "popularnih" tipova. Poznajem ga od onog trenutka do kojeg mi sjećanje u prošlost seže.
Ja i on. To je oduvijek bilo komplicirano. Bez obzira gdje bi otišli,s kim bi bili,uvijek bi se nekako vraćali jedan drugome.Uvijek je bio tu za mene,spašavao me u brojnim situacijama,no osim toga,on je bio i ženskaroš. No ne jedan od onih arogantnih,on jednostavno nije mogao protiv toga, protiv sebe. Uvijek sam mislila da je to poslijedica odgoja,imao je veoma problematičnu obitelj. Mnogima je na prvi pogled djelovao umišljeno i prepotentno,no ja sam vidjela dublje od toga. Uvijek sam mu se sviđala,na brojne mi je načine to pokazao,bilo je očito svima no ipak nikada nije uspio to provesti do kraja. Kao da bi ga nešto odvuklo od mene,baš onda kada sam mislila da se sve super odvija. No uvijek bih ga čekala . Čekala bi da se vrati i davala bi mu stotinu novih prilika. Nije me bilo briga što me to čini naivnom, i znala sam da ću opet biti povrijeđena. Nikako nisam mogla odustati od njega. Uvijek sam ga voljela, i uvijek ću ga voljeti. Znam da i on mene,na svoj,neobičan način. Dugo vremena mi je to bilo dovoljno. Živjela sam za te trenutke kada bi bio samnom. S vremenom, to je postajalo sve teže i teže. Jedne večeri vidjela sam ga s drugom. Nije to bio prvi put,no ovaj put nešto se u meni slomilo. Shvatila sam da mi nije dovoljno uvijek biti na drugom mjestu i da želim nekog kome ću biti dovoljna. Bilo mi je dosta povrijeđenosti. Odustala sam. Udaljla sam se od njega. To mi je bila najteža odluka koju sam morala donjeti. Te sam večeri cijelu noć plakala. Osijećala sam se kao da je netko otrgnuo bitan dio mojeg života od mene. No znala sam da je to jedini način da opet budem sretna.
Već je dosta vremena prošlo od tog događaja. Svaki put kada ga vidim,odvratim pogled,pobjegnem što dalje mogu od straha da će mi obnoviti stare rane,samo običan pogled u te zelene oči. Još uvijek nisam sigurna bili ga odbila kada bi mi se vratio s onim poznatim osmjehom na licu. Bi li mogla suzdržati suze...





Evo i mojeg prvog posta u 2012. godini. Razmišljala sam o tome da prepričam događaje iz 2011. Bilo je mnogo stvari koje bi me raznježile,a i onih tužnih,zbog kojih bi morala suzdržati suze. Na kraju sam ipak odustala od te ideje. Prošla godina je sve u svemu bila jako lijepa no ona je sada iza mene, a nema smisla previše se zadržavati u prošlosti. Ja sam,kao i mnogi drugi donjela nekoliko novogodišnjih odluka. Jedna od njih je uživati i radovati se svakom novom danu,bez obzira na to kakav on bio. Prestati se zamarati nepotrebnim stvarima ali i osobama. Također se potruditi i imati bolje ocjene uz definitivno ,puno manje stresa. Naravno,ubacila sam i neke manje bitne i jednostavnije stvari,poput odlaska na kampiranje s par prijateljica, i štediti da si mogu kupiti neke stvari sama, bez da uvijek žicam roditelje. Osim toga odlučila sam da neću plakati za ljetom,i biti tužna zbog svog tog vremena koje će proći prije nego što ga opet vidim,nego ću se radovati svemu tome što će tek biti.
Želim svima vama,da vam ova godina bude što bolja,i što ispunjenija veseljem i ljubavi. Iako sa zakašnjenjem,ali bolje sad nego nikad. :)


Ja sam osoba sa puno mana. Neznam zašto sam baš takva kakva jesam. Pokušala sam se promijeniti,pokušala sam biti bolja...urednija,pažljivija,manje zaboravljiva i ne lijena,pokušala sam ispuniti svačija očekivanja. Trudila sam se,zadavala sam si ciljeve, i nisam lako odustajala. No naposlijetku uvijek sam se vračala na staro. I sad mi je dosta. Zašto bih se morala mijenjati? Zašto to svi očekuju od mene? Zašto me jednostavno svi ne puste na miru i dopuste mi da budem svoja i živim svoj život. Nikad mi neće biti jasno zašto me ne mogu prihvatit takvu kakva jesam. Tvrde da me vole ,da sam im bitna. Nebi li onda trebali voljeti i moje mane? Ne shvaćam ,jesam li stvarno toliko loša osoba da je teško biti uz mene takvu kakva jesam.
Mrzim taj pritisak koji se vrši na mene. Moram imati dobre ocjene,moram biti ovakva,onakva jer se to jednostavno očekuje od mene. Lako je imati svoja očekivanja i lako je suditi drugima. Tko je ikada rekao da je u redu ako od nekog tražiš nešto, bez da si ikada prije prošao kroz sličnu situaciju,bez da si uopće upućen u sve što se događa? Mrzim što me se uvijek uspoređuje. "Kako Ona to može ,a ti ne? ", "Mogla bi se više truditi,vidi kako je Ona dobra u tome." . Mrzim što me uopće briga što drugi misle,ali eto, je. Najgore je što nisu svjesni koliko se ja zapravo trudim i koliko radim...
Nije bitno o kome se točno u ovom postu radi,bitna sam samo ja. Barem jedno mjesto gdje mogu biti bitna samo ja, gdje se ne moram brinuti da ću svojim postupcima nekog uvrijediti,da će me osuđivati zbog svojih stavova.





Prošo je i taj "veliki" dan... Moj rođendan, bio 9.11.
Provela sam ga pišući kontrolni iz matematike i na instrukcijama
iz kemije. Wuhu.-.-
Ali ajde proslavila sam ga subotu i bilo je super. :)



Volim te.I mislim da nikada neću prestati. Za tebe će uvijek biti mjesta u mojem srcu.
Neznam šta ću sa svim tim osjećajima vezanim uz tebe,kako da ih se rješim?
Ti nisi ovdje...Nećeš me zagrliti,reći da će sve biti u redu,nećeš me utješiti kada
bude potrebno,i nećeš me nasmijati jednom od svojih fora kada sam loše volje.
Želim pronaći nekoga kome ću značiti i kome ću biti prva misao svakog jutra,kao
što si ti meni, i kao što sam ja tebi bila.
Želim se ponovo osjećati voljenom,i ne ovako usamljenom.
Želim ponovo biti iskreno sretna... Voljela bih da me sve naše zajedničke
uspomene ne rastužuju, da me ne podsjećaju na sve što je bilo i što je moglo biti.
Želim makar da prestanu biti toliko bolne..
Zašto imam osjećaj da se nikada više neću moći zaljubiti? Jesi li ostavio
prevelik trag u mom životu? Hoću li ga se ikada moći rješiti?
Pitam se pomisliš li uopće ikada na mene... Ili sam samo još jedna stvar iz prošlosti
koju si ostavio iza sebe...



Gimnazija? Ide.. Koliko može...
Ocjene mi nikad nisu bile gore. Haha. Mislim nije baš toliko strašno,imam
četvorke i petice. Zemljopis mi stvara probleme... I kemija i fizika... Ali
inače je oke. Samo što učim ko manijak,ne spavam puno, a ocjene su mi i dalje prosječne. -.-
Bar mi je društvo super. :D

Čitamo se :)


Večer je,vani mrak.Hodam Korzom,oko mene galama,žamor i hrpa ljudi koji se nekud žure no
niti ih ne zamijećujem. Sa slušalicama u ušima kao da sam u nekom svojem
svijetu i razmišljam o svemu...
Volim ga ali nije uz mene,neću ga vidjeti još duže vremena no pomirila sam se s tim i
svakim mi je danom lakše. Iako stalno mislim na njega s vremenom su mi te uspomene
postale sretne,a sve manje bolne. Radujem se danu kad ćemo se opet sresti.
Koliko sam samo bila vesela kada sam u inbox dobila srce i link
naše pjesme od njega. Tako mali znak pažnje,znak da me nije zaboravio.
Ipak zbunjena sam! Zašto?
E pa ovako. Neki dan otišla sam s društvom na belu nedeju.Tamo sam ga vidjela.
Vidjela sam ga kako hoda ruku pod ruku s drugom. Svojeg bivšeg,s kojim sam išla u razred
i skojim sam bila dosta bliska i nakon prekida. Pogodilo me to što sam
vidjela! I to me straši,to se nebi trebalo događati,to me nebi trebalo uopće smetati.
Zašto me zaboljelo kad sam ga preboljela i u međuvremenu se zaljubila u drugog?
Je li moguće da se zavaravam i da mi se i dalje sviđa? Ne želim si to priznati ako
i je istina. Neznam što misliti o svemu tome,jednostavno me zbunjuju svi ti osjećaji.
Mrzim biti zbunjena,mrzim kada neznam na čemu sam -.-





Ova jesenja kiša mi uvijek vrati uspomene,lijepe ali toliko nedostižne i bolne.
Kada bih barem mogla vratiti vrijeme,vratiti se u ta vremena,
makar samo na trenutak i opet osjetiti tu sreću,spokoj koji me tada ispunjavao.
Ponekad razmišljam o tome koliko bi mi bilo lakše kada bih mogla jednostavno
otupjeti sve osjećaje i izbrisati sva sijećanja.
Bilo bi mi lakše kada me nebi svaka sitnica podsjećala na tebe, izmamila mi osmijeh
ali i suze.Nema dana da bi barem jedan put ne proletiš kroz misli,
tvoj osmijeh.Drugi govore da se ne može voljeti dok si ovako
mlad,da nije moguće iskreno se zaljubiti. E pa ja mislim da je. Ja znam da je.

***



Ne prođe ni dan,
da na tebe ne pomislim.
Glavna si tema
svih mojih stihova,
glavna si misao svake moje pjesme.
Rješenje si svih mojih
nemira.
Ljubav ova me ispunjava
no opet toliko rastužuje...
Neznam kako ću bez tebe,
a nastaviti moram.


Sjedim u klupi,sat je. Točnije biologija. U pozadini čujem profesoričin glas
koji ponavlja stvari koje već odavno, iz osnovne, znam. Ne mogu se koncentrirati.
Usredotočila sam se na akvarij s ribicama,promatram ih kako bezbrižno
plivaju u krugovima. Pitam se o ćemu razmišljaju...ako uopće
razmišljaju. Djeluju tako neutralno i bezizražajno... Znam čudna sam...
Trgnula me glasna pjesma iz nekog automobila sa ceste. Doprla je do mene
kroz širom otvoreni prostor i prekinula moju zamišljenost te mi
na nekoliko trenutaka podigla raspoloženje.Podigla sam pogled i zagledala
se u neku točku vani na suprotnoj zgradi...Lijepo vrijeme,toplina i sunce
kao da su me zvali da istrčim van,da pobjegnem od ove dosadne učionice,
od ovih dosadnih 30 minuta koliko još moram izdržati...
Želim si pustiti muziku,uživati,odmarati se i zabavljati..Znam da je škola tek počela
i da me prave obaveze tek čekaju...No svejedno...
Želim se baciti u more i glumiti bovu x),ležati na plaži do ponoći i gledati
zvijezde...Spavati do podne,biti budna do kasno,
:DD Falit će mi sve to...Već mi fali. :)
Probudilo me školsko zvono... Zadnji sat...
Sad sam još jedan dan bliže novom ljetu...Čeka me još puno
takvih ali na meni je da i njih što bolje iskoristim ...I hoću :D